Biljni derivati

Prva anestezija (biljni lijek) primijenjena je u pretpovijesti. Kapsule opijumskog maka sakupljane su 4200. pne., A opijumski mak uzgajan je u Sumeriji i nasljednim carstvima. Korištenje pripravaka sličnih opijumu u anesteziji zabilježeno je u papirusu Ebers iz 1500. pr. Do 1100. godine prije Krista makovi su bodovani za prikupljanje opijuma na Cipru metodama sličnim onima koje su se koristile u današnje vrijeme, a jednostavni uređaji za pušenje opijuma pronađeni su u minojskom hramu. Opij je predstavljen Indiji i Kini tek 330. pr. Kr., Odnosno 600. - 1200. godine nove ere, ali ove su nacije pionir u korištenju tamjana kanabisa i aconituma. U drugom stoljeću, prema Knjizi kasnijeg Hana, liječnik Hua Tuo izveo je operaciju trbuha koristeći anestetičku supstancu nazvanu mafeisan ("prah od kuhanja kanabisa") otopljen u vinu. Širom Europe, Azije i Amerike korištene su razne vrste Solanum koje sadrže moćne alkaloide tropana, poput mandragore, henbane, Datura metel i Datura inoxia. Klasični grčki i rimski medicinski tekstovi Hipokrata, Teofrasta, Aula Kornelija Celzija, Pedanija Dioskorida i Plinija Starijeg raspravljali su o upotrebi vrsta opijuma i solana. U 13. stoljeću Italija Theodoric Borgognoni koristi slične smjese zajedno s opijatima kako bi izazvala nesvjesticu, a liječenje kombiniranim alkaloidima pokazalo se glavnim uporištem anestezije sve do devetnaestog stoljeća. U Americi je koka također bila važan anestetik koji se koristio u treninzima. Inkanski šamani žvakali su lišće koke i izvodili operacije na lubanji dok su pljuvali u rane koje su im nanijeli da bi anestezirali nalazište. U poznatom perzijskom djelu iz 10. stoljeća, Shahnameh, autor, Ferdowsi, opisuje carski rez izveden na Rudabehu prilikom rađanja, u koje je posebno sredstvo za vino pripremio kao anestetik zoroastrijski svećenik u Perziji i koristio ga za nesvjesticu za operaciju. Iako je uglavnom mitskog sadržaja, odlomak barem ilustrira znanje o anesteziji u drevnoj Perziji.